Nedeljko Žugić, 2

PRAZNIM RIJEČIMA PUSTOŠI SE DUŠA!

ZENICA: ŽARKO HRGIĆ OSAM GODINA ŽIVI U PEĆINI SA PSIMA

nedeljkozugic73 | 07 Decembar, 2017 23:39

 

 

 

OSAM GODINA ŽIVI U PEĆINI SA PSIMA

  h(ttps://www.youtube.com/watch?v=paUmz9pCGSQ&t=198s)

  •      Ivo Andrić: ''Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga promatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno''. Žarko Hrgić nikada nije dolazio tamo gdje se nešto dijeli, iako je Bosna u poslijeratnom periodu poznata po takvim mjestima.

 

Žarko Hrgić j rođen 1955. godine u selu Konjevići, nedaleko od Zenice, ali se kao dijete preselio u Ulicu Mahmuta Bušatlije 13 u Zenicu.Tu je proveo djetinstvo, radio je u zeničkoj željezari 12 godina.  Nekada je bio oženjen, živjeo je sa ženom  i sinom.  O tome nerado priča, kao i o prošlosti i ljudima koje je sretao, što i jeste indikativno za ovu priču i njegovu odluku, kako on kaže ''princip'', da iskoči iz nornalne kolotečine drušvenog života i odluči se, već osam godina, na život u pećini sa psima. Umjesto toga, rado govori o životu u Njemačkoj, gdje je proveo 10 godine. I nama i drugim medijima...

Upriličeno tome, sjećam se kada su u jednom od romana Hermana Hesea pitali glavnu ličnost, u nepodnošljivim Frojdovim okolnostima, kada će biti bolje, a on im je odgovorio: ''kada zavladaju psi''. Mojoj malenkosti, u ratnom Sarajevu, ostala je rukopisna knjiga ''Pasje doba''.

O ljudima koj je sretao ne govori uopšte, kaže ''nisu važni''.

U mladosti je bio dobar slikar, ali se tim poslom ne bavi 30 godina, a nada se da će ponovo slikati život na platnu raspetom između zemlje i neba.

Najviše mu se sviđa zagrljaj majke prirode i samoća sa 360 stepeni obuhvatna. Nije zatvoren, a sa sagovornikom uspostavlja brzo kontakt i jako je prijatan, sa naglašenim odnosom da kaže ono što ga namjeravate pitati. To je uvježbao živjeći sa psima, koji imaju autentičnu emociju i tajanstven generalni štab intuicije.

Priča o Žarku je personifikcija priče o državi koju  su rasturile velike sile, nametnule im rat i ukrali budućnot prije nego njima samima. To je i priča o srušenom berlinskom zidu čije cigle taj jadni narod udaraju u glavu...

Ovo svjedoči priču sa obrnutim vokabularom, a to je da je Žarko Hrgić moderan Robinzon Kruso – jedini preživjeli od posade broda koji je nasukao na hridine ratom opustošene države, poslijerata zadužene i prodate budućnosti, sa ljudima koji su obična nula u glasačkoj mašineriji, sa poptuno prodatom budućnošću i građanima živih mrtvaca.

Robinzon Kruso je na pustom osrvu proveo dvadeset godina, a Žarko u pećini osam, a mediji su ga nazvali ''pećinskim čovjekom sa obala  Babina rijeke'', ''čovjekom koji živi sa psima'', ali mi bismo dodali da ne odbija kontakt sa ljudima. Dakle, nije isčezao iz društvenog života, ali ga prati uvjerenje i ubjeđenje da je na ispravnom putu da živi kako je odlučio, držrći se  principa kao dokaz da sama snaga misli ostavlja tragove njegovog ispravnog djelovanja.

Od društva ne očekuje brod spasa koji će ga pokupiti. Negdje je u medijima spomenuo da ima sina u Bugojnu ili Zagrebu, i da očekuje da će otići kod njega.

Ako je čovjek proizvod svoje sredine i okolnost, ovo, govorimo još jednom, liči na priču o Bosni kao zemlji besuđa, beznađa, ''čardaku ni na nebu bi na zemlji'', ostrvu lopovluka i političke manipulacije u kojoj su ljudi obične nule, ovce koje šišaju ispod kože, jer runa nema...

Žarko je otišao u prirodu, jer pećina je prabitak čovjekov, a ne svijet otuđenja i interneta, gdje ćovjek što je više na društvenim mrežama to je više usanljeniji i izolovaniji od društva, a ima lažan osjećaj da je kao prstom u more, i on u internet konekciji, spojen sa cijelim svijetom, a otuđen je i od samog sebe.

Time Žarko smatra svoj put još ispravnijim. Kao refleks opstojanja u nepodnošljivim okolnostima,  kao vjera da ne može potonuti u sveopštem moru beznađa.

Žarko nikome nije nanio zlo, niti ovu svoju izolaciju smatra refleksnim odgovorom na zlo od kojeg bježi. Nikome se nije zamjerio. Jako je revnosan što je kao čovjek, koji je bio 10 godine u Njemačkoj, deportova kao lice bez  dokumentacije i vraćen u Bosnu. Zato o Njemačko priča kao državi neofašizma kojim bi da pomori svijet, uz pomnoć Amerike, ali srušene cigle Berlinskog zida vratiće se same na svoje mjesto...Kaže, ''volio bih da je Putin tri puta žešći od Staljina''.

Fale mu još tri zime do starosne penzije  - šezdeset i pete godine života, a onda bi tražio neki drugi vid stanovanja i življenja. Ovako, neće da bude nikome na teretu. Kao poslovno sposoban, od Centra za socijalni rad u Zenici ne može dobiti pomoć, a ne bi je uzeo ni da su mu nudili, kao što nije pristao na nužni smještaj.

Od sebe se ne može pobjeći, gdje god idete i ma šta da radite – bićete sa sobom, govori nam Žarko na kraju, kada su bil uređaji za snimanje isključeni.

Tako govore ljudi koji su platili visoku cijenu svoje slobode, tako da ne možete povući liniju da li su više hrabri ili ludi...Na hrabrosti im se divite, a na ludosti zaključujete da je to plemenitost duše sa okolnošću  zavađene.

Imamo osjećaj da ono što Žarko nije rekao je: na ovom svijetu čovjek bi učinio sve za svoje dijete, pa čak bi dao i život, ali, kada čovjek ugleda pakao i kazne u njemu, od žestine straha zaboravit će na to.

Uzvišeni Allah kaže u Kur’anu: “A kad dođe glas zaglušujući – na Dan kada će čovjek od brata svoga ‎pobjeći, i od majke svoje i od oca svoga, i od drúge svoje i od sinova svojih. Toga ‎dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti.” 

Pale, 22. marta 2017. godine


                                                                                Nedeljko Žugić

 

 

Komentari

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me

 
Accessible and Valid XHTML 1.0 Strict and CSS
Powered by blog.rs - Design by BalearWeb